Piše: Gojko Perović
Ovo su dani poklona, ovo je vrijeme darova. Radost dolazećeg praznika najljepše iskazujemo tako što dajemo od sebe - drugima. Valjda smo svjesni da na taj način najbolje podražavamo Tvorcu, koji je, dajući od sebe... truda, pažnje, ljubavi... stvorio ovaj svijet i naše živote. Tako podražavamo i onima koji su nas rodili, majkama i ocima i praroditeljima našim - čijem odricanju i žrtvi imamo zahvaliti za naše postojanje. Dajući od sebe, i tako pokazujući radost i ljubav, mi nalikujemo našim učiteljima i vaspitačima, onima koji su nas hranili i podizali.
Darujući i poklanjajući, mi smo slični Suncu, moru, zemlji... koje je Gospod stvorio takvima, da neprestano sebe daju, svuda unaokolo, i tako čine život mogućim. Trudeći se oko drugih, mi smo poput srca, koje bez prestanka radi, kako bi obezbijedilo život drugim organima i cijelom organizmu. Dar, i to onaj nezasluženi, onaj koji se ne može zaraditi, poklon koji dajemo iz ljubavi, misleći na druge, a ne na sebe... to je najljepši znak radosti, i najbolji način da proslavimo zajednički, porodični, narodni praznik. Jer, kao što rekosmo, takav dar je uslov života. To se vidi, svuda oko nas. Tek tako, dajući sebe, zaslužujemo da nam neko kaže: „Sunce moje“, „Srce drago“, „Živote moj“....
Na ovaj način, praznik za sve nas postaje proslavljanje života. Života koji nastaje iz ljubavi. Osim ove jasne simbolike, koja ukazuje kome smo slični kad poklanjamo i darujemo, svjesni smo i toga da kod ljudi kojima je poklon namijenjen takvo nešto izaziva neizmjernu radost. Oni, kroz taj dar, znaju da su primijećeni, da nam nešto znače, da smo mislili na njihove sklonosti, potrebe ( novi par golmanskih rukavica za „budućeg golmana“, štap za pecanje koji tražiš već duže vrijeme, knjiga tvoga omiljenog pisca, dio garderobe koji ti nedostaje, par karata za Transsibirsku željeznicu... itd. ).
Pa, onda, one lijepe posvete, svjedočanstva našeg učešća u životu drugih ljudi: „Za polazak u školu“, „Za rođendan“, „Povodom godišnjice“.... „Tvoj....“ i tako to. Postaje jasno, da nije moguće iskazati pažnju i ljubav prema drugome, ako nešto značajno i lijepo, ne odvojiš od sebe i to odvojeno i odabrano, ne doneseš kao ukras i podstrek, voljenom biću. Naravno, nije bitna količina, ni materijalna vrijednost našeg davanja, koliko činjenica da se vidi naša ljubav, trud i pažnja. Naš poklon ne treba da pokazuje koliko smo mi „moćni“, nego koliko volimo drugoga, kako mislimo na njega. Naš poklon treba da pokaže koliko je drugi moćan – u našem srcu, u našim očima.
Još prije 3.000 godina, čuvena carica Savska, dolazi u Jerusalim u želji da upozna cara Solomona, i da se uvjeri u priče o njegovoj izvanrednoj mudrosti. Ona tada nosi „tovare blaga“, i ne štedi svoju imovinu da bi dala darove koji će se pamtiti, kako bi se približila tom čovjeku. Međutim, iako su njeni karavani bili impozantni, najveći njen dar bješe to što je donijela sebe lično. Jedna od kasnijih legendi kaže, da se među njima rodila velika ljubav, te da je poznata biblijska „Pjesma nad pjesmama“ napisna Solomonovom rukom, baš toj carici u čast. Solomon je, na njen dar uzvratio na najljepši mogući način, ispisavši stihove koji će ostati spomenici ljubavne poezije. Njihova ljepota ide dotle, da će oni vremenom postati proročanstva buduće veze Boga sa ljudima.
U dane Gospodnjeg dolaska na zemlju, Njegovog ovaploćenja i silaska među ljude, prije 2.000 godina, jedna od najupečatljivijih scena je upravo ona, kada mudraci sa Istoka (astronomi iz Mesopotamije, Persije) donose poklone, u ime cijelog čovječanstva, da daruju Onoga kome nikakvi darovi nijesu bili potrebni. Ali ljubav ne donosi samo one darove koji će opskrbiti nečiju nuždu, nego i one koji pokazuju zahvalnost i pažnju. Eto, takvi pokloni pristoje i samom Gospodu Bogu, i nijesu suvišni pred njim.
Pokloni mogu i da se zloupotrijebe. Prije 1.000 godina, Sveti Jovan Vladimir je dobio poklon kojim ga je ubica mamio u zamku i sigurnu smrt. A taj smrtonosni poklon imao je oblik Krsta Gospodnjeg. Najsvetija stvar poslužila je da se uradi nešto najmračnije. Pa, opet, takav postupak nije naudio primaocu koliko onome koji ga je činio. Ubica je ubrzo izgubio i carstvo, i život, i uspomenu među ljudima - a nevina žrtva Jovana Vladimira, rodila je milenijumski spomen na ljubav, na vjeru i nadu u vječni život. Veliki Hram u Baru je dar ove generacije hrišćana, Gopodu Bogu i Svecu Mučeniku.
Za nama su tri milenijuma najrazličitijih poklona, koji ljudi prinose Svevišnjem, i jedni drugima. Za nama je tri hiljade godina Gospodnjeg darovanja ljudima. Pa opet, još se nije iscrpila ta riznica ljudskih srca, niti mogućnost da se smisli nešto orginalno, nešto što još nije darovano. Zavirite u vaše srce, pogledajte. Tamo ima poklona koje još niko nikome nije poklonio. Nešto što ćete tek vi pokloniti vašem voljenom biću. Neka su na zdravlje i spasenje predstojeći praznici! Čestit Božić! Srećna Nova godina!
(Autor je rektor
Cetinjske bogoslovije)